Knjiga „Andrić, koga ima” Milenka Stojičića, zbornik radova o slavnom nobelovcu, nedavno je ugledala svjetlo dana, a mjesto u njoj našao je i pisac Novica Đurić iz Crne Gore.
„Izabrani pripovjedači u različitim formama, u nekoliko ruku i pera, raspisuju Andrića u liku Andrića, ili njegove likove prepoznate, doviđene u drugim likovima našega vremena. Čitanje svojih knjiga Andrić, dakle, `nagrađuje` inspirativnim navođenjem na pisanje, ali ne na oponašanje, na mimetičko zatvaranje, `zakivanje` u njegovu teksturu, u mrežu rečenica. Pripovjedačka polifonija zastupljenih autora potvrđuje ne mrežu nego lepezu slobode bez imperativnih uskličnika `podstrekača``, Andrića. Naravno, previđamo one, čije su se oponašajuće rečenice rasjenile, raspršile u sjeni Andrićevog teksta...”, stoji u predgovoru ove knjige.
U antologiji su sabrane priče u kojima živi naknadne, nove živote kojima „ritam” ne određuje samo samoća i tišina; izlazi i izvan kanona samotničkog „zadatog života”.
„Pišući priče, Andrić je postao – priča, pišući knjige, postao je – knjiga! Naslovna sintagma antologije, `Andrić, koga ima`, asocijativni je mig čitaocu, zavedenom tajnoćom priče `Jelena, žena koje nema`. Majstor mimikrije, utajio je Jelenu, kojoj su tumači različitog estetičkog nerva (i lični prijatelji) ipak nazirali trag, oblačeći je u matićevsku Aninu balsku haljinu mogućeg i vjerovatnog. Andrić je, međutim, metafizičkoj Jeleni stavio šekspirovsku minđušu, ovaplotivši tako svoju žuđenu ideju o piscu kao anonimu, sakrivenom u sjeni knjige. U `Jeleni koje nema` - ima taj znak žrtvovanja, skrivanja `pisca kojega nema` zbog imanja knjige! Međutim, Andrića – ima”, stoji u predgovoru.
„Ova knjiga mogla je imati i drukčiji naslov: Moj privatni Andrić. Jer, o tome je zapravo riječ. Osamljeni i ostrvljeni na ovom ludom komadiću Europe (ili što bi Stevan Tontić rekao: u plitkoj Europi, u dubokoj Aziji), nesrećni u vlastitim kolektivitetima, uplašeni u vlastitoj koži, obraćamo se onome što imamo, pa onda zbiramo i oduzimamo, svodimo račune, kao što ih svodi Danilo Kiš u priči Dug, i zapravo je malo toga čemu se kao ljudi uvijek možemo obratiti. Nekoć, u vremenima jugoslovenskog samoupravnog optimizma, najfrekventniji naš pisac bio je Krleža. Njega se nije toliko parafraziralo, niti mu se toliko posvećivalo, ali su ritam i melodija njegove rečenice, ritam i melodija njegove nervozne i angažovane misli, bivali prevlađujućim ritmom i melodijom većega (a često i boljeg) dijela jugoslovenskih književnosti. Više je bilo krležijanaca, nego udarnika na omladinskim radnim akcijama. U neka druga, luđa, zlosretnija i histerična vremena, u kojima se prolijevala krv da bi se i sutra imalo povijest (ali, po mogućnosti, bez komšija i susjeda, povijest u kojoj ćemo biti komšiluk samo sa svemirom, s pustinjom ili sa spaljenom zemljom), kao i u neka idealistična, ujediniteljska jugoslovenska vremena, ona početkom dvadesetog stoljeća, jugoslovenskim je književnostima Njegoš bio na usnama i svi samo što se nisu onjegošili, udeseterčili i udvanaesterčili”, bilježi u recenziji Miljenko Jergović.
U ovoj antologiji zastupljeni su Dragoslav Mihailović, Radomir Smiljanić, Danilo Kiš, Jakov Grobarov, Mirko Marjanović, Vida Ognjenović, Ivan Lovrenović, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Miro Vuksanović, Ibrahim Hadžić, Boško Lomović, Miloš Savić, Jovica Aćin, Miroslav Josić Višnjić, Srba Ignjatović, Ljiljana Đurđić, Radovan Beli Marković, Žarko Radaković, Slobodan Bošković, Jasna Šamić, Mustafa Novalić, Dževad Karahasan, Vasa Pavković, Milovan Marčetić, Aleksandar Prokopiev, Novica Đurić, Milenko Stojičić, Anto Zirdum, Mihailo Pantić, Emsura Hamzić, Julijana Matanović, Ljiljana Dugalić, Vladimir Pištalo, Goran Petrović, Goran Samardžić, Slavko Stamenić, Laura Barna, Mirko Demić, Josip Mlakić, Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj.
A.Ć.